NOVČIĆ I MOLITVA
Davnih godina, kad sam se bio preselio u Trst, stanovao sam
u jednoj zoni gdje bijaše jako teško pronaći parkiralište pa sam kružio po onim
kvartovima svake večeri poslije posla. I često sam parkirao pored crkve i ulazi
bih u crkvu na koji momenat. Tako bih se često zatekao za molitve krunice. I
sviđala mi se ta molitva. Čak jednom prilikom za silno jake bure kapelan, koji
je predvodio krunicu, me zamolio da ostanem odgovarati jer nije nikog drugog
bilo.
Često bih prisustvujući molitvi čuo i osjećao kako sklad i
harmonija glasova postaje sve savršenija kako bi odmicala molitva. Tako
jedanput kada se činilo da je molitva jedna savršena melodija oko zavjetnih
oltara jedna je mama sa djetetom palila svijeće, što je tamo bilo uobičajeno, i
u jednom momentu djetetu je ispao novčić i taj zveket novčića je raspršio
savršenu melodiju molitve u množinu glasova.
