giovedì 2 agosto 2018

ZABILJEŠKA 308.


ANNOTAZIONE 308.

Kiko Argüello

Mi sfugge la vita
come l'acqua che scorre
tra le mani
(e non so cosa fare).
Vorrei fermare la vita.
Vorrei che andasse
più adagio
(e non…)
Fluisce e fluisce e se ne va.
Ed io non la cavalco.
Non la domino.
Non la vivo,
mi passa sopra.
Già sono morto..
Vivere la vita
senza viverla,
senza berla,
(che vecchiaia).
Mi è data la vita
perché sia amore.
Perché la vita
è disinnamorata di me?
Perché scappi?
Perché fuggi?
Fermati!
Arrestati!
Che io ti possa vivere.
Te ne vai, oh, vita!
E mi lasci solo con la morte.



 ZABILJEŠKA 308.

Kiko Argüello

Bježi mi život
kao voda što protiče
između prstiju
(i ne znam što činiti).
Htio bih zaustaviti život.
Htio bih da prolazi sporije
(ali ne…)
Teče i teče i odlazi
I ja ga ne jašim.
Ne kontroliram ga.
Ne živim ga,
prolazi pored mene.
Već sam mrtav…
Živjeti život
a ne živjeti ga,
a ne piti ga,
(koja ostarjelost).
Život mi je dan
da bude ljubav.
Zašto život se je
odljubio od mene?
Zašto bježiš?
Zašto utječeš?
Stani!
Zaustavi se!
Da te ja mogu živjeti.
Ti odlaziš, o, živote!
I ostavljaš me samo sa smrću.

      prijevod: Franjo Matanović

martedì 31 luglio 2018

COME TENTARE DI ABBATTERE IL CRISTIANESIMO CON IL CONSENSO DEGLI STESSI CRISTIANI



https://www.sabinopaciolla.com/come-tentare-di-abbattere-il-cristianesimo-con-il-consenso-degli-stessi-cristiani/

martedì , 31 luglio 2018



Il blog di Sabino Paciolla
Oltre il giardino

 Attualità 

COME TENTARE DI ABBATTERE IL CRISTIANESIMO CON IL CONSENSO DEGLI STESSI CRISTIANI


Come tentare di abbattere il cristianesimo con il consenso degli stessi cristiani. Ce lo dice David Carlson in questo articolo.
Eccolo nella mia traduzione.




Foto: Time magazine
In passato si doveva essere piuttosto alfabetizzati se si voleva essere un anticristiano. Vale a dire, si doveva leggere alcuni libri. Si doveva essere in grado di seguire un’argomentazione. Due secoli fa si leggeva Voltaire o Tom Paine.  E alla fine del 1800 si leggevano Herbert Spencer o Thomas Henry Huxley. E nella prima metà del XX secolo si leggeva Freud o Bertrand Russell o John Dewey. “(Dewey non attaccò mai esplicitamente il cristianesimo. Ha semplicemente dato per scontato che viviamo già in un mondo post-cristiano).
Da allora, però, la maggior parte delle persone non ha più molto appetito per leggere gli attacchi teorici al cristianesimo, la popolazione anticristiana degli Stati Uniti non è mai stata più di una cosa relativamente piccola. Questo non vuol dire che la maggior parte delle persone che si dichiaravano cristiane fossero entusiaste del loro cristianesimo. No, molti erano indifferenti. Ma essere indifferenti è una cosa. Essere opposti è qualcos’altro.
Quando circa tre quinti del XX secolo erano passati, l’anticristianesimo negli Stati Uniti improvvisamente si espanse enormemente, soprattutto tra le giovani generazioni. L’America ha attraversato una grande rivoluzione culturale negli anni ’60, e forse la suddivisione più importante di quella rivoluzione è stata la cosiddetta rivoluzione sessuale.
Improvvisamente, quasi da un giorno all’altro, sembrava che le regole della morale sessuale, che erano state praticamente indiscusse per secoli, fossero state gettate fuori dalla finestra. Il sesso prematrimoniale andava bene, il sesso casuale andava bene, la convivenza non matrimoniale andava bene, la maternità fuori dal matrimonio andava bene, l’aborto andava bene, il divorzio per motivi stravaganti andava bene, e presto anche l’omosessualità andava bene.
Non intendo dire che queste cose non fossero mai accadute prima. Erano accadute da tempo immemorabile. Ma quando accaddero prima della rivoluzione, quasi tutti dissero: “Queste cose non sono giuste”.  Anche le persone che hanno fatto queste cose erano d’accordo. Hanno detto: “Quello che sto facendo è cattivo, ma mi piace farlo, quindi lo farò comunque”. Le regole sono state violate, ma non sono state respinte.
Nella rivoluzione sessuale, le regole sono state respinte.    I giovani hanno detto: “I miei genitori pensano che questo sia sbagliato, ma si sbagliano. Non è affatto sbagliato. Proprio il contrario. Quando violo le regole cristiane della morale sessuale, dimostro di essere coraggioso, libero e illuminato”.
Queste regole di moralità sessuale cristiana, ora rifiutate, non erano semplicemente caratteristiche accessorie o ornamentali del cristianesimo.  No, si trovavano vicino al cuore stesso della religione. Pertanto, chi ha rifiutato la morale sessuale cristiana ha rifiutato anche il cristianesimo stesso.
E così, grazie alla rivoluzione sessuale, è stato possibile partecipare di nuovo alla crociata il cristianesimo senza dover leggere alcun libro. Tutto quello che dovevi fare era andare a letto con la tua ragazza o fidanzato, evitare di avere una coscienza che si sentisse colpevole su questo, e poi congratularti con te stesso per essere salito al di sopra dei pregiudizi antichi. Qualsiasi idiota potrebbe farlo. L’anticristianesimo, che non era mai stato altro che una persuasione minoritaria, era improvvisamente (diventata) una persuasione maggioritaria.
Naturalmente, molti cristiani di nome hanno negato quello che ho appena affermato, che un abbraccio della moralità (o dell’immoralità se preferite) della libertà sessuale comporta un rifiuto del cristianesimo. Fino ad oggi il protestantesimo liberale continua a negarlo.  Ammicca su una grande varietà di peccati sessuali; tollera l’aborto; ordina apertamente ministri gay o lesbiche.
E mentre fa tutto questo, afferma che Gesù (quell’amabile rabbino palestinese del I secolo d.C.) approverebbe. E’ ovviamente assurdo. Il protestantesimo liberale sta perseguendo un percorso di autodistruzione, un percorso di suicidio istituzionale.
Se la rivoluzione sessuale è stata l’arma più efficace contro il cristianesimo, il movimento omosessuale (oggi comunemente chiamato movimento LGBT) è stata l’arma più importante della rivoluzione sessuale. A prima vista questo sembra terribilmente strano, dal momento che non molte persone vogliono essere libere di impegnarsi in attività omosessuali o bisessuali, e meno ancora desiderano modificare il loro genere. Allora, perché il movimento LGBT è stato efficace – ed è stato molto efficace – nel persuadere i cristiani che il cristianesimo ha sbagliato per secoli nel condannare la sodomia omosessuale?
Per due motivi. In primo luogo, il movimento LGBT da molti anni è assolutamente brillante nell’arte della propaganda. Ha dominato i tre “posti di comando” (se posso chiamarli così) della cultura popolare americana – i mezzi di informazione, l’industria dello spettacolo, e le nostre migliori scuole e università. Per decenni ha usato queste istituzioni per diffondere la parola che “gay è buono” e che gli omosessuali sono “nati in questo modo” e che se sei di un’opinione diversa sei uno che odia.    Più recentemente, e molto improvvisamente, (il movimento LGBT) ha convinto gran parte della nazione che non c’è alcuna connessione necessaria tra il proprio sesso biologico (maschio o femmina) e la propria identità di genere (maschio, femmina, e Dio sa solo che altro).
In secondo luogo, ha utilizzato un grande principio morale cristiano, vale a dire l’amore del prossimo, per distruggere il cristianesimo. I veri cristiani si asterranno dal causare dolore ai loro vicini omosessuali o transgender. Ma voi provocate dolore grave ai sentimenti di questi vicini ogni volta che affermate che gli esseri umani di distinguono in due sessi, maschio e femmina, e ogni volta che aderite all’antico insegnamento cristiano sulla sodomia. Approvare, per esempio, le parole di San Paolo contro l’omosessualità, che si trovano nel capitolo iniziale della sua Lettera ai Romani, significa dire ai gay e alle lesbiche che sono esseri umani senza valore.
“Ma non vi sto dicendo niente del genere”, risponde il cristiano.
“Tu sei un cristiano falso”, risponde il propagandista LGBT.  “Perché stai facendo proprio questo”.
In passato l’omosessualità era “l’amore che non osava dire il suo nome”. Oggi la visione cristiana dell’omosessualità è la censura che non osa esprimersi.
E così le chiese protestanti liberali celebrano quello che era un grande peccato, mentre i cattolici liberali, molti di loro sacerdoti e vescovi, mantengono un discreto silenzio, non approvando mai apertamente la sodomia, ma nemmeno disapprovandola apertamente.
La follia risiede in questo modo.
Fonte: The Catholic Thing






giovedì 19 luglio 2018

LA CIVILTÀ DELL’AMORE

Tempo e Spazio. Il blog di Gilberto Gobbi

https://gilbertogobbi1.wordpress.com/2014/07/22/la-civilta-dellamore/


Oggi è un dono, per questo si chiama presente


LA CIVILTÀ DELL’AMORE

La civiltà dell’amore è un’utopia, un ideale da perseguire con tenacia finché vi giungeremo. Non sappiamo quando, ma occorre che vi dedichiamo tempo, energie, vita nella speranza che tutto si diriga nella stessa linea. E’ la segreta speranza che tutto ciò si attuerà certamente nel Regno definitivo e alla fine dei tempi; ma è già possibile oggi, qui, dove ognuno vive, nel suo piccolo mondo di relazioni, nel gruppo, nella comunità dove lavora. Bisogna liberare in sé il senso dell’attesa e della speranza, l’ottimismo e la fiducia perché chi sta vicino venga contagiato dalla forza dell’amore; e poi vivere tutto questo specie nelle relazioni educative, affinché le generazioni che verranno siano facilitate nella realizzazione dell’utopia

giovedì 5 luglio 2018

MARIJA NAM JE UZOR SAVJESNOSTI ZA CIVILIZACIJU LJUBAVI

preuzeto sa: http://www.veritas.hr/arhiv/ver2002/ver05_02/sadrzaj.htm 





VERITAS - br. 5/2002.

NAŠ OSVRT

MARIJA NAM JE UZOR SAVJESNOSTI

ZA CIVILIZACIJU LJUBAVI


Nakon proslave 40 godina neprekinutoga izlaženja "Veritas" nastavlja svoje putovanje kroz vrijeme, ususret novim zadaćama, izazovima i nadanjima. Ono što je svojim čitateljima do sada značio, nadamo se da će značiti i ubuduće, uz našu stalno prisutnu želju da list dopre do još više čitatelja, da ih obogati svojim tekstovima i da ih ohrabri na njihovim putovima.
   
Nedaće na koje građani Lijepe naše, a među njima su i brojni vjernici, u posljednje vrijeme sve češće nailaze, svakako nas potiču ne da im ulijevamo lažnu nadu u stilu već otrcane fraze: Bit će bolje!, nego da ih potaknemo na zauzetije življenje vlastitoga kršćanskog poziva. Ostvarivati evanđeoske vrednote u vlastitom životu siguran je put u boljitak, bez obzira na to što takvo ponašanje vjernika može naići na nerazumijevanje ili može izazivati podsmijeh i prezir od strane onih kojima evanđelje ništa ne znači i kojima je jedino životno mjerilo: imati i to - što više imati.
Živimo u vremenu kriza različitih ljudskih vrijednosti. Dostojanstvo ljudske osobe, pravo na rad i na dostojan život svake obitelji koja bi trebala (pre)živjeti od rada roditeljskih ruku, neotuđiva su prava koja ne smiju ugrožavati nikakvi ljudski zakoni i nikakvi predstavnici bilo koje vlasti. S druge strane i sami građani pozvani su boriti se za dobre i pravedne zakone, zatim ih poštivati i ravnati se po njima, a ne samo tražiti načine na koje će ih izbjeći, zaobići ili tendencioznim tumačenjem iskriviti smisao samih zakonskih odredbi. I oni građani koji ne vjeruju u Boga imaju vlastitu od Boga darovanu savjest pa u skladu s njezinim poticajima mogu i moraju postupati ispravno u svojim odlukama i u provedbi tih odluka. Vjernici pak još više trebaju svojim životnim primjerom svjedočiti da su Krista i njegovu radosnu vijest prihvatili kao Božji zakon za svoj život. Zato je tužno slušati kako pojedini kršćani, bilo kao radnici, bilo kao poslodavci, razmišljaju, govore i postupaju, stavljajući sebe iznad svih ljudskih i Božjih zakona, a opet nadajući se da će sve njihove pogrešne i grešne aktivnosti ipak uroditi dobrim plodovima.
Pred problemima koji ga uvelike nadilaze čovjek može očajan pasti, ali može i hrabro i uz Božju pomoć s njima se uhvatiti u koštac. Svima je jasno da Hrvatska neće sama od sebe postati zemlja blagostanja. Jalova politička i gospodarska obećanja već odavno su pokazala svoje pravo lice. Stečaji, umanjivanje radničkih prava i rasprodaja vlastitih dobara nikada nisu bili znakovi da je napredak u tijeku i da je dobrobit na pomolu. Jedini način da dođe do tako željenoga poboljšanja u našoj Domovini sigurno je uporan i pošten rad, savjesno zalaganje, molitva Bogu za pomoć i odlučna borba protiv svega što se protivi Bogu i čovjeku. Ta borba uključuje i obračun sa svime što se u nama samima protivi Kristovu zakonu ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, a zatim i borbu sa svim negativnim pojavama, odredbama i zakonima u društvu. U tom pogledu glas vjernika još uvijek je samo tiho gunđanje, a što prije bi morao postati glasno i složno vikanje protiv svega što ljudski rod polako vodi u propast, te zauzimanje za ono što sve ljude vodi u ono blagostanje koje Bog želi darovati svakom čovjeku kao svom ljubljenom stvorenju.
   
Duh Sveti nadahnjuje ljudska srca da ispravno djeluju. Oni koji se tom nadahnuću protive u svojoj savjesti sigurno osjećaju grižnju, nemir i protivljenje. Marija je uzor cijelome ljudskom rodu, uzor slušanja poticaja Duha Božjega. Uzor je kao sveta djevojka, kao djevica i kao majka, uzor kao odgojiteljica i radnica. Ona je žena koja je znala poslušati Božji glas, prihvatiti njegovu volju i postupati s njom u skladu, skupa sa sv. Josipom, svojim zaručnikom i uzorom svetih radnika. Svojom dobrotom i poniznošću, iako je najuzvišenija od svih ljudi i jedina je bila dostojna postati Majkom Boga Isusa Krista, ona sve uči poniznom služenju i ljubavi. To su vrijednosti kojima se gradi civilizacija ljubavi, ona civilizacija koja nadilazi sve ljudske želje za dobrom, mirom, blagostanjem i srećom.

MARKO PUŠKARIĆ

domenica 6 maggio 2018

SAMO CIVILIZACIJA LJUBAVI MOŽE DATI DUŠU SVIJETU

preuzeto sa stranice: http://www.ktabkbih.net/default.asp

KATOLIČKA TISKOVNA AGENCIJA

Vijesti

Vatikan, 28. travanj 2018.

PAPA: SAMO CIVILIZACIJA LJUBAVI MOŽE DATI DUŠU SVIJETU

Papa Franjo primio sudionike 32. generalnog kapitula Braće svetog Gabrijela i članove monfortanske obitelji

Prigoda je prisjetiti se, zahvaliti i vratiti se na temelje koje je, prije više od 300 godina postavio sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski, čiju obljetnicu smrti obilježavate sutra, prisjetiti se temelja kojima je također otac Gabriel Deshayes dao novi poticaj – rekao je 27. travnja 2018. papa Franjo u Vatikanu obraćajući se članovima 32. generalnoga kapitula braće svetog Gabriela i članovima njihove monfortanske obitelji i nastavio - Jedan od tih temelja je Božja riječ koju treba neprestano razmatrati, kako bi se utjelovila u životu i oblikovala vaše misli i geste po uzoru na Kristove.
Drugi je temelj mudrost – rekao je Papa i dodao - Njezina ljubav i neprestano istraživanje, nadahnjivali su svetog Ljudevita. Da bi je zadobili, pozivao je na slušanje Boga s poniznim podlaganjem; pozivao je djelovati u Njemu i po Njemu ustrajno i vjerno; naposljetku da bi zadobili svjetlost i potrebnu ljubaznost kako bismo mogli drugima nadahnjivati mudrost punu ljubavi i voditi ih u život vječni. Provodeći u praksi te savjete moći ćete izabirati posebne izazove koji su uvijek prilika za zajednički ponovni polazak od Krista i svetog Ljudevita Marije Girgniona Montfortskoga.
Tema koju ste izabrali: „Bratski život i zajednička dimenzija monfortanskog poslanja“ namjerava smjestiti vaše poslanje u naš svijet označen individualizmom i globalizacijom, potrošačkim navikama, učinkovitošću i prividom, da bi bili prisutni u njemu kao zapaljene duše, pokrenute Duhom i koje žive od mudrosti – rekao je Sveti Otac i dodao – Po svetom Ljudevitu, to je jedino bogatstvo koje je sposobno da nas nauči živjeti.
To je apel svakome od vas i vašem poslanju kao odgojitelja – naglasio je papa Franjo i protumačio – On se oslanja na sigurnost ljepote života, besplatnog dara Božjega i na nadu da je moguć razvoj života sve do punine milosti zahvaljujući povećanju ljubavi koja ujedinjuje sve dimenzije osobe. Ta se povezanost gradi svaki dan u molitvi, u poslušnosti Duhu Svetom, u vjernosti vašim Pravilima i u ljubavi koju živite. Savršen primjer za nasljedovanje je Djevica Marija, i kao što ističu vaše Konstitucije potpuno posvećenje Isusu po Mariji temeljni je put marijanskog života članova vašeg Instituta.
Zajednički život, tako kako ga opisuju Djela apostolska, sam po sebi daje svjedočanstvo – rekao je Papa i nastavio – On privlači, evangelizira svaki dan i zarazan je. Oni koji nas gledaju kako živimo, osjetljivi su na naš način kako živimo, na naše prihvaćanje različitih gledišta, na naše suočavanje s napetostima, na naše rješavanje napetosti, te na našu ljubav i poniznost. U vašim zajednicama ili radnim apostolskim skupinama, zajedništvo treba poticati svakoga da bude na raspolaganju Duhu, zaboravljajući na sebe samoga.
Prelazak iz zajedničkog života u bratski život može učiniti svakodnevni hod ugodnijim i radosnijim – rekao je Sveti Otac i napomenuo – Pažnja prema bratu koji je pokraj nas, kao i dijalog podupiru zajedništvo u različitosti. U sadašnjoj duhovnoj krizi koja rađa tjeskobu i žalost zbog gubitka smisla života, pozivam vas da oblikujete zajednice koje će biti otvorene, u kojima je lijepo živjeti, pokazujući osobito mladima radost zbog nasljedovanja Krista i odgovora na Njegov poziv. Da oni osjete kako ih se sluša bez predrasuda, da se osjete priznatima i vrednovanima, kako bi s oduševljenjem mogli dati darove koje im je Bog darovao za dobro svih!
„Ljubite srcem i rukama“ to je misao koja sažima ono što vi želite živjeti i prenositi – rekao je papa Franjo i istaknuo – Samo "civilizacija ljubavi" može dati dušu našem globaliziranom svijetu koji je žrtva stalnih promjena. Zahvaljujući vašoj karizmi koju ste živjeli predano i mudro, možete biti svjetla koja stavljaju na vidjelo evanđeosku oznaku odgojnog poslanja. Evanđelje nas nanovo šalje životu i djelovanju na svim područjima. Razmatrajući ga pod tim vidikom, ono će moći zaštititi život i odgojiteljsko poslanje vaše zajednice.
Učimo od Isusa, utjelovljene mudrosti – potaknuo je Papa – kako prihvaćati drugoga i tkati veze s njim, posebice ako je drugačiji, ako pripada drugoj kulturi, drugoj generaciji idući k srcu njegovih očekivanja i izražavajući svoju ljubav konkretnim gestama suosjećanja, međusobnog dijeljenja, po cijenu rizika, kao što sam pozvao u pobudnici Radost evanđelja. Tako će izazovi prenošenja vjere i zajedničkog života moći biti prihvaćeni kreativno putem pedagogije, odgojnog i društvenog projekta ustanovâ. U središtu su vašeg poslanja uvijek bili siromašni i doseljenici. Nastavite im pomagati i biti nositelji njihove budućnosti kako bi mogli zauzeti svoje mjesto u društvu.
Neka svi drugi instituti monfortanske obitelji, zajedno s ocima monfortancima, Kćerima mudrosti i Braćom svetog Gabrijela shvate svoje poslanje pod vidikom karizme svetog Ljudevita Marije Grigniona Montfortskoga – rekao je Sveti Otac i zaključio - Neka se njihova dragocjena djelatnost usmjeri osobito na one koji su vrijedni na drugačiji način; na one koji ne vide, ne čuju, na siročad, na djecu s ulice, te na one koji su lišeni materijalnih dobara i ljubavi, osobito u zemljama u razvoju. (kta/rv)

sabato 17 marzo 2018

DOVERE GRAVISSIMO E DIRITTO PRIMARIO

DOVERE GRAVISSIMO E DIRITTO PRIMARIO
dal AMORIS LAETITIA di papa Francesco


Tuttavia mi sembra molto importante ricordare che l’educazione integrale dei figli è «dovere gravissimo» e allo stesso tempo «diritto primario» dei genitori.[96] Non si tratta solamente di un’incombenza o di un peso, ma anche di un diritto essenziale e insostituibile che sono chiamati a difendere e che nessuno dovrebbe pretendere di togliere loro. Lo Stato offre un servizio educativo in maniera sussidiaria, accompagnando la funzione non delegabile dei genitori, che hanno il diritto di poter scegliere con libertà il tipo di educazione – accessibile e di qualità – che intendono dare ai figli secondo le proprie convinzioni. La scuola non sostituisce i genitori bensì è ad essi complementare. Questo è un principio basilare: «Qualsiasi altro collaboratore nel processo educativo deve agire in nome dei genitori, con il loro consenso e, in una certa misura, anche su loro incarico».[97] Tuttavia «si è aperta una frattura tra famiglia e società, tra famiglia e scuola, il patto educativo oggi si è rotto; e così, l’alleanza educativa della società con la famiglia è entrata in crisi».[98]