DE PROFUNDIS Jovan Dučić

DE PROFUNDIS

                 Jovan Dučić

Ti utjehu čekaš. Ne, utjehe nema:
Što utjehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrijema.

Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.


Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,
I svirepi otrov jedne ironije;

I da će nas vječno strasna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i sjeti,
Kao zveket lanca starog robijaša.

Surovi će dani doći i uzeti
Svaki po svoj dio od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;

Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, blijeda, smrzla, jadno dijete
Pružajuči ruke i vapijuć: Sunca!

I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć svoj dio stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,

I ne pokidavši ni jednu od uza
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
za nama i gleda na nas ko Meduza.

Hajdmo, o Muzo! Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.

Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život... Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.

I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.

Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gdje je početak? Gdje li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.

Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...

Ne! S teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš puštaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.

Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. -
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni, slatko žuboreći.

I snivaj samo! Biće manje suza
I više sv'jetlih i spokojnih noći...
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći!

Zovi se Ljubav! i nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i ti'o:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio!

Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoće li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;

Il će da žive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu.

Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,

I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad nitko čuo nije.

foto: w.w.w naturfoto.cz